Sunday, November 4, 2012

Ah te ćufte...

Krajem septembra 2007 godine, nakon što smo supruga i ja pojeli sve ostatke od svadbene žurke, došlo je vreme da napravim svoj prvi samostalni ručak.
Iz nepoznatog razloga odlučio sam se za ćufte u paradajz sosu. Verovatno sam mislio da mogu po sećanju da ponovim recept svoje majke...

Kakva je to katastrofa bila! Malo je reći da su moje prve ćufte zagorele, ugljenisanost bi mnogo lakše definisala njihovo stanje. O sosu ne vredi govoriti.... grudve brašna, gorki ukus zagorelog mesa...

Ćufte smo na kraju bacili, i ručali kuvana jaja. A taj prvi ručak zauvek će nam ostati u sećanju kao odlična tema za šalu.

Jutros, nakon više od pet godina, razmišljajući o nedeljnom ručku, ugledao sam u zamrzivaču pakovanje mlevenog mesa i naprasno odlučio da ćuftama u paradajz sosu pružim još jednu šansu.

Na moje veliko iznenadjenje, nisam imao nikakvih problema prilikom pripreme. Ručak je bio odličan, i oduzeo mi je mnogo manje vremena nego što sam očekivao.

Šta se promenilo za ovih pet godina? I zašto sam čekao tako dugo da pokušam ponovo da pripremim jelo koje mi jednom nije spelo?
Pretpostavljam da su ovo pitanja na koja nikad neću dobiti odgovor...

No comments:

Post a Comment